Crnogorski potres

0
43

Nakon izglasavanja takozvanog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori, tenzije se ne smiruju. Nevjerovatan broj ljudi je na ulicama, nešto što je malo ko očekivao. Ono što je važno istaći je, da reakcija naroda je u potpunosti spontana i bez ikakve podrške van Crne Gore. Međutim, ovaj Zakon je pokazao i koji djelovi Crne Gore su spremni da se najčvršće bore za srpstvo i Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori. To je pre svega sjever Crne Gore, oblast koja nije pod jurisdikcijom Mitropolije crnogorsko-primorske. To su oblasti koje su pod jurisdikcijom Eparhije budimljansko-niksicke i eparhije Mileševske. Zato su prvog dana izglasavanja Zakona barikade podignute u Beranama(Vasojevići) pa onda redom Bijelo Polje, Pljevlja, ubrzo zatim Herceg Novi to jest Boka Kotorska i onda Zlatica(Kuči) i Zeta. U principu oblasti u kojima je dualni identitet mnogo manje zastupljen.

Pre i posle donošenja Zakona, dio medija u Srbiji je otvoreno govorio da je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije napravio dogovor sa Đukanovicem, koji će za rezultat imati odvajanje Mitropolije crnogorsko-primorske od Srpske pravoslavne crkve. Ta izjava je odmah naišla na osudu kod značajnog dijela Srba u Crnoj Gori, koji smatraju da su mitropolit Amfilohije i ljudi oko njega čvrsto na putu zaštite Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Međutim, činjenice ne pokazuju stvari baš tako i to se pre svega odnosi na ljude oko mitropolita. Pretprošle godine je Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve formirao komisiju za promjenu Ustava Srpske pravoslavne crkve. I ta komisija je izašla pred javnost sa predlogom novog Ustava SPC, koji su vrhunski pravni eksperti, poput dr Koste Čavoškog, ocijenili kao pokušaj rasrbljavanja i dijeljenja Srpske pravoslavne crkve.

“Takav crkveni Ustav bi za SPC bio ono sto je drzavni ustav iz 1974. godine bio za SFRJ”, zakljucio je dr Kosta Čavoški.

Pod pritiskom stručne i patriotske javnosti, taj zakon je povučen. Ono što je posebno važno istaći je, da je glavnu riječ u toj komisiji imao koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske, paroh podgoricki Velibor Dzomic. A ta komisija je između ostalog predložila da se iz preambule Ustava izbaci Svetosavlje, i da se značajno podigne “suverenitet” episkopija, posebno mitropolija. Međutim pošto taj plan nije prošao, crnogorska vlast je samostalno krenula u akciju progona Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Glavni cilj akcije koju je pokrenuo Đukanovic je stvaranje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koja će biti pod punom kontrolom države Crne Gore, i koja bi postala glavno oružje u rasrbljavanju Crne Gore. Vučićeva prozivanja, kao i natpisi u medijima su imali pozitivan odjek u Crnoj Gori. Jer su crkveni velikodostojnici u Crnoj Gori, pre svega u Mitropoliji, ponovo počeli da u svojim istupima pominju činjenicu da je Mitropolija dio Srpske pravoslavne crkve. Na kraju, nemojmo smetnuti sa uma, da su u Crnoj Gori prisutne i srpske obavještajne službe, čiji je jedan od Ustavnih zadataka zaštita Srba u regionu. I dok je političko rukovodstvo Srbije dosta pasivno, srpske obavještajne službe su već dale doprinos u odbrani srpskog naroda u Crnoj Gori. Pomenimo, između ostalog, da je “diplomata” u ambasadi Srbije u Podgorici Ljubiša Milanovic otkrio plan Vlade Crne Gore da angažuje kosovske specijalce kao ispomoć crnogorskoj policiji, zbog čega mu je zvanično zabranjen svaki kontakt da službenicima crnogorskih institucija.

Takođe, važno je istaći da je proteste pokrenula Eparhija budimljansko-nikšićka i Demokratski Front. Naime, Mitropolija crnogorsko-primorska je bila pozvala poslanike DF-a da ne prisustvuju izglasavanju Zakona, a narod da ostane kod kuće i ne protestuje. Međutim, Vlada Srbije je poslala službeni avion po lidere Fronta, Andriju Mandića i Milana Kneževića, koji su posle savjetovanja u Beogradu prisustvovali izglasavanju Zakona, kada je došlo do incidenata i kada je cijela poslanička grupa DF-a uhapsena. Pre održavanja sjednice Skupštine Crne Gore, Eparhija budimljansko-niksicka pozvala je narod na proteste, direktno protivrječeći Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

Ovaj Zakon, takođe, otvara još jedno izuzetno važno pitanje u Crnoj Gori, o kome autor ovog teksta godinama piše, a to je diskriminacija Srba u Crnoj Gori, koja ima obrise aprthejda. Srbi su u Crnoj Gori potpuno diskiminisani, i ovi protesti osim što su protiv takozvanog Zakona o slobodi vjeroispovjesti, su takođe protesti protiv diskriminacije Srba. Diskriminacija Srbe u Crnoj Gori se pre svega ogleda u činjenici da Srbi izuzetno teško mogu da se zaposle u državnim institucija. A pošto je država najveći poslodavac u Crnoj Gori, time se proces asimilacije crnogorskoj vlasti apsolutno olakšava. Uzmimo za primjer Ustavni sud Crne Gore, koji treba da ocijeni ustavnost ovog Zakona. U tom Ustavnom sudu 90% sudija su etnički Crnogorci a Srba uopšte nema, i ako Srbi statistički cine 28,73% stanovnika Crne Gore, dok Crnogorci cine 44,69% od ukupnog stanovništva Crne Gore. Treba istaći da je popis stanovništva pratilo dosta nepravilnosti, sve sa ciljem smanjenja postotka Srba u ukupnoj populaciji. Međutim, uprkos svemu tome, na zadnjem popisu 42,88% stanovnika Crne Gore se izjasnilo da govori srpskim jezikom, dok crnogorskim govori 36,97% stanovnika. Uprkos tome, srpski jezik nije zvanični jezik u Crnoj Gori. Nedavna prošlost nas uči da se u Crnoj Gori Zakoni selektivno primjenjuju, sa ciljem diskriminacije Srba, kao u slučajevima Zakona o državljanstvu, obrazovanju, ravnomjernoj zastupljenosti, simbolima…U skladu sa gore navedenim, nema nikakve sumnje da će odluka Ustavnog suda Crne Gore u vezi Zakona o slobodi vjeroispovijesti, biti protiv Srpske pravoslavne crkve.

Ipak, uprkos snažnim pritiscima, ovi protesti su još jednom pokazali da projekat asimilacije Srba u Crnogorce ide previše sporo, jer glavninu protestanata čine mladi Srbi. Cjelokupan projekat asimilacije od 1997. godine je bio usmjeren na asimilaciju mladih Srba u Crnogorce. I tu se postavlja pitanje, ako su Srbi u Crnoj Gori bili ostavljeni sami, i od svojih političkih predstavnika i od zvanične Srbije a izloženi jakoj asimilaciji, kako je moguće da nisu asimilovani? Odgovor leži u modernim tehnologijama, to jest društvenim mrežama i u mekoj moći Srbije. Omladina u Crnoj Gori je odrasla na Fejsbuku, Mimovima, Jutjubu i navijanju za Srbiju. U principu, meka moć Srbije u Crnoj Gori se ogleda pre svega preko sporta(srpski fudbal, košarka, vaterpolo, odbojka, tenis), preko medicinskih intitucija gdje se liječi dio stanovnika Crne Gore, Beograda kao regionalne metropole i preko srpskih televizija, jer gotovo sav zabavni program u Crnoj Gori je iz Srbije.

Omladina u Crnoj Gori je jasno stavila do znanja da se osjeća Srbima. S tim što, kako protesti odmiču, Crkva otvoreno traži da se ne koriste nacionalni simboli, a određeni “prosrpski političari” sve više pokušavaju da umjesto zastava sa četiri ocila, nametnu dvorsku zastavu Kralja Nikole. Da stvar bude gora to se radi i po protestima u Beogradu. To je jedna od stvari o kojoj treba povesti računa. I treba istaći da je Mitropolija crnogorsko-primorska poslednja spona izmedju Srba i crnogorske državnosti. Iz revolta omladina je u CG počela da crta srpske trobojke, da bi ubrzo policija počela to da brani, uz nasilje. Nervoza aktuelne crnogorske vlasti postaje sve otvorenija. Nedavno, smo imali priliku da vidimo kako to izgleda. Naime, ispred Siti kvarta, crnogorski navijaci su brutalno prebili mladića, samo zato što je podigao tri prsta(simbol srpstva). Pre toga smo na Zlatici (prosrpsko naselje na sjeveru Podgorice) imali školski primjer diskriminacije i brutalne represije policije.

Međutim, činjenica da je cijeli narod ustao, da su ulice blokirane i da Đukanović preko široke mreže agenata ne može da izazove nerede ili umiri proteste, povećavaju pritisak svakim danom. Nervoza Đukanovića postaje sve očiglednija, to smo mogli da vidimo tokom njegovog govora u Tivtu a pogotovo par dana kasnije u Beranama. U svom govoru u Beranama Đukanović je prvi put napravio jedan korak nazad,a to je da više ne traži autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, već Mitropoliju ili Cetinjsku mitropoliju. Međutim i ako je formalno napravio korak nazad, ovaj plan je izuzetno opasan. Naime, bez pomoći iz Mitropolije njegov plan nikako ne moze uspjeti. Sadašnja Crnogorska pravoslavna crkva nema legitimitet ni u Crnoj Gori ni van nje, o čemu jasno svjedoče protesti i zajednička javna podrška Srpskoj pravoslavnoj crkvi, od strane ruskog patrijarha, pape Franje i Vaseljenskog patrijarha. Takođe, ovim Zakonom se pokušavaju oduzeti hramovi koji su napravljeni do 1918. godine.

Ali, mnogo hramova je napravljeno posle 1918. godine, pre svega dva najveća, onaj u Podgorici i u Baru. I tu dolazimo do jedne važne činjenice, mnoge Crkve koje bi aktuelna crnogorska vlast da preuzme, se nalaze po selima, u kojima danas ili nema, ili ima malo stanovnika. Iz navedenog je jasno, da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ima veoma dobru podlogu da nastavi borbu, i završi je uspješno. Što protesti traju duže, to aktuelna vlast postaje sve uzdrmanija. Milo Đukanović nikada nije bio u ovako lošoj situaciji, jer do sada je u međunarodnim krugovima uvijek važio za čovjeka, koji u Crnoj Gori moze sve da drži pod kontrolom. Sada je postalo jasno da to više nije tako. Režim Mila Đukanovića nikada nije bio ovako uzdrman, ni idejno, ni demografski ni finansijski. Po prvi put crnogorska policija pokazuje da nije spremna da slijepo sluša aktuelnu vlast. Više od pola pravoslavaca u Crnoj Gori, a gotovo cijeli sjever Crne Gore je u aktivnoj ili pasivnoj blokadi. Uz nastavak protesta, kao do sada, postaće samo pitanje vremena kada ce Đukanović pretrpjeti svoj prvi poraz, i to od Srpske pravoslavne crkve. A taj poraz ce biti pocetak kraja Mila Đukanovića.

Autor: Slaviša Batko Milačić – analitičar

Постави одговор

Molimo unesite svoj komentar!
Овдје унесите своје име